Nisu to bile tek godine
moga djetinjstva.
Nisu to bile tek oči
prepune sna.
Nije to bilo tek slučajno
da sam ja
u kolijevci tvojoj rođena
i zaljuljana.


Nije to bila tek mladost moja
nasmijana.
Nisu to bile tek slike iz
sjećanja.
Nisu to bile tek pjesme,
već sudbina
da si me htjela za sebe,
jedina.


Bosno moja, majko moja,
duša ti je umorna.
Bosno moja, opjevana,
pjesma ti je utihla…


Ovim te riječima priznajem
za svoju bol i svoj lijek.
I kao prstenom uzimam
zauvijek, zauvijek!


Ovim se riječima zaklinjem
u tebe
i sebe
da ću ti vratiti najbolje
sve najbolje.


Život nas nosi k'o sjeme
među prstima:
rasipa, mrvi
i suzama zalijeva.
Al' svjetlo ću tvoje
u svoj unijeti dom.
Gdjegod da idem ti ići ćeš
preda mnom.


Bosno moja, majko moja,
duša ti je velika.
Bosno moja, digni glavu,
još si ona
ponosna.